Spodobanko
“Vučemo se kao bolesni psi uz plotove tuđih sreća, tuđeg smijeha… Zalajemo sami u noći. Gledamo sumnjičavo, razroko, na obje strane života, oprezno. Otrovani. Osakaćeni za toplinu nekog dodlra, za mirise cvijeća, za proljeća, za jutra, za buđenja, za smisao hodanja, gibanja…Kamo? Otrovani. Otrovani. Otrovani. ” Ranko Marinković, Kiklop
Đani Martinć predstavlja se radom pod nazivom Spodobanko (2012). Riječ je o skulpturi izrađenoj od acrystala i visokoj 190 centimetara. Na prvi pogled, pažnju na ovom aktu privlače, prvenstveno, lice figure i izobličene ruke. Nasuprot ostatku skulpture, koji je potpuno bijel, na lice je nanesena boja. Plava boja označava oči, dok je širokim crvenim lukom naznačen zastrašujući osmijeh. Gledajući od dna skulpture, noge su anatomski realne, iako u određenom grču, što cijeloj skulpturi daje osjećaj nestabilnosti i nesigurnosti. Prema gore, skulptura je sve više deformirana, a glava je vrhunac te izobličenosti i predstavlja svojevrsni groteskni prikaz ljudskog lica.
Razum je ono što nas čini ijudima i što nas razlikuje od životinja. No razum je i ono što nas često uništava, što nas otuđuje od prirode i drugih ljudskih bića i, naposljetku, vraća u životinjsko stanje. Usred tehnološkog razvoja i brojnih dostignuća kojima se čovječanstvo ponosi, nije došlo do napretka čovjekovog duha i čini se da se čovjek sve više udaljuje od onoga ljudskog. Pojedinac je u današnjem svijetu izgubljen. Nakon razočaranja u religiju, a zatim i u znanost, izgubio je tlo pod nogama. Trtanje za novcem, uspjehom i materijalnim bogatstvom samo je ukrasna fasada koja pokriva prazninu, osamljenost i nadasve strah. Čovjek se otuđuje od sebe i od drugih. Polako nestaje sve ono ljudsko u njemu. On postaje ugrožena, prijeteća kreatura. Klaunovski osmijeh, iscrtan na skulpturi, samo na trenutak priziva sreću i zabavu. Kad shvatimo da iza tog nasmiješenog lica stoji samo praznina i usamljenost, skulptura postaje zastrašujuća i čak prijeteća. Osmijeh se pretvara u iskrivljenu grimasu, u bol, u krik.
Marinkovićev lik na kraju romana četveronoške otpuže u zološki vrt jer je sve ljudsko iz njega nestalo. Rat, još jedan Ijudski „izum“, uništio je sve što je u njemu bilo čovječno. Premda se cilj činio potpuno različit, jesmo li i danas na pragu istoga rezultata? Uništavamo Ii čovjeka u ime razvoja i napretka? Koliko smo blizu slici Spodobanka? Pužemo Ii lagano, ali sve brže i brže, kao i Marinkovićev Melkior, ka Zoopolisu?
„Ovo vrijeme tako treba širom otvorene ljudske oči. “ Valerije Michieli
Lana Brajković