Vučemo se kao bolesni psi uz plotove tuđih sreća, tuđeg smijeha… Zalajemo sami u noći. Gledamo sumnjičavo, razroko, na obje strane života, oprezno. Otrovani. Osakaćeni za toplinu nekog dodlra, za mirise cvijeća, za proljeća, za jutra, za buđenja, za smisao hodanja, gibanja…Kamo? Otrovani. Otrovani. Otrovani. ” Ranko Marinković, Kiklop
Zima, proljeće, ljeto, jese iako su u karakteru skroz različiti, povezani su u jedno - godišnja doba. Proces u prirodi kojem se nezna ni početak ni kraj i koji je beskonačan u svom krugu. upravo radi tog odlučio sam taj fenomen pikazati kao kolo koje na svijoj obodnoj strani ima urezanu crtu.
Rad koji je nastao za studensku skupnu izložbu “Prostor” 2009 g. osim što nosi poruku iz steitmenda, ideja je bila da nebude uobičajeni izložbeni primjerak kojeg će publika s određene distance promatrati, nego da pružim publici mogučnost svojom intervencijom mjenjati formu skulpturi ali do određene granice, jer njen konačni oblik je predodređen sa strane mene kao autora.
Rad za olimpijske igre
Crtajući kroki crteže usnulih ljudi, kad god bi imao priliku za to, iz čiste namjere da vježbam ruku, došao sam na ideju da mi ta vježba posluži kao oslonac za daljnje eksperementiranje unutar umjetnosti. Unutar tog eksperimentiranja poigravao bih se klasičnom tehnikom crteža stavljenog u suvremeni kontekst. Na taj način, plošan crtež na papiru ili platnu koje oponaša skulpturalnu vrijednost takve poze stvara vizualnu, a možda i prostornu iluziju što ide ka mom nastojanju da postignem konfuznu situaciju u kojoj se ne zna da li je riječ o crtežu, prostornom crtežu (reljefu) ili skulpturi.